BIOGRAFIJA PETRA II PETROVIĆA NJEGOŠA


• Njegoševo djetinjstvo i mladost • Njegoš kao vladar • Njegoš i Rusija •
• Njegoš i Austrija • Njegoševa štamparija i prve škole u Crnoj Gori •
• Njegoševo stvaralaštvo •

  
Njegoševo djetinjstvo i mladost
 
Petar II Petrović Njegoš (Njeguši, 1.11.1813 – Cetinje, 19.10.1851) – crnogorski vladika i vladar (1830- 1851), pjesnik, književnik, filozof, rođen je na Njegušima, od oca Toma Markova, brata vladike Petra I i majke Ivane Proroković. Na krštenju je dobio ime Radivoje, odnosno Rade.
 
U mladosti, Njegoš je školu učio u manastiru Savina, kod sveštenika Josifa Tropovića. U ovom manastiru boravio je oko dvije godine. Prije Tropovića, Njegoša su osnovama pismenosti učili cetinjski kaluđer Misail i Jakov Cek, sekretar Petra I. Veliki uticaj na Njegoševo obrazovanje imao je Sima Milutinović Sarajlija, koji je, kod budućeg crnogorskog gospodara probudio ljubav prema poeziji i dao mu osnovne pojmove iz mitologije i narodnog stvaralaštva i razvio Njegoševo interesovanje za filozofiju.
 
Neposredno poslije smrti Petra I, pred okupljenim glavarima i narodom, na guvnu ispred Cetinjskog manastira, pročitan je testament po kome njegov sinovac, Radivoje - Rade Petrović, postaje zakoniti nasljednik na vladarskom tronu Petra I. Skupština crnogorskih i brdskih glavara potvrdila je ovaj izbor. Arhimandrit manastira Ostrog, Josif Pavićević po crkvenim pravilima zamonašio je vladičinog nasljednika. U monaštvu je dobio ime Petar. U februaru 1831. godine, prizrenski vladika Hadži Zaharija Antonija rukopoložio je Petra II za jeriđakona i jereja i proizveo ga za arhimandrita u Uspenskoj crkvi na ostrvu Kom, na Skadarskom jezeru.
 
Njegoš kao vladar
 
Ciljevi Njegoševe državne politike mogu se svesti na četiri načela: Rad na političkom oslobođenju Slovena u cjelini; proširenje teritorije Crne Gore; izgradnja unutrašnjeg pravno-administrativnog i vojnog uređenja; podizanje vjerskog, prosvjetnog i kulturnog života naroda, čime je stvarao ugled Crnoj Gori u svijetu.

Na samom početku Njegoševe vladavine, javili su se otpori njegovoj vlasti od strane crnogorskog guvernadura. Potpomognut glavarima, Njegoš je ukinuo čin guvernadura 1830. godine, a posljednjeg guvernadura, Vuka Radonjića, protjerao je iz Crne Gore 1832. godine. U oktobru 1831. formirao je Praviteljstvujušći senat crnogorski i brdski. Iste godine formirao je Gvardiju i Perjanike. Promijenio je sastav centralnih i lokalnih organa u čitavoj zemlji. Uspio je da stvori jak državni aparat koji je odlučno sprovodio odluke centralne vlasti. Time je značajno suzbijena plemenska autonomija i stvoreni su uslovi za jedInstvo države. Od 1833. godine, uvedena je opšta poreska obaveza. Ustanovio je državnu blagajnu i budžet od poreza i pomoći koju je dobijao od Rusije. Organi koji su vršili sudsku vlast, održavali red u provincijama, sprječavali sukobe i čuvali granicu, plaćani su iz državne kase. Od 1837. godine ostvarivani su redovni poreski prihodi, a plemena koja su odbijala da plaćaju državni porez, bila su kažnjavana. Podigao je Biljardu 1838. godine i u njoj smjestio Senat i svoju rezidenciju.
 
Unutrašnje prilike u Crnoj Gori u vrijeme Petra II opterećivali su crnogorsko-osmanski pogranični odnosi. Crnogorski vladar je preduzeo dva neuspješna napada za oslobođenje Podgorice krajem 1831. i početkom 1832. godine. Nakon dva napada na Podgoricu, Njegoš je odustao od daljih sukoba sa Osmanlijama, a na održavanju mira između Crne Gore i osmanskog carstva insistirala je i Rusija, glavni zaštitnik i pokrovitelj Crne Gore u tom periodu. Međutim, nemira na crnogorsko-osmanskoj granici je uvijek bilo, kako prema Hercegovačkom tako i prema Skadarskom sandžaku. Nesporazumi između Crne Gore i hercegovačkog paše, bili su oko Grahova. Grahovo je bilo zborno mjesto hajdučkih četa koje su iz Crne Gore upadale u Hercegovinu. Te čete je pomagao i podstrekavao Petar II, koji je želio da Grahovo uključi u sastav Crne Gore. Zbog toga su izbili sukobi između hercegovačkog Ali-paše Stočevića Rizvanbegovića i Njegoša. Do većeg sukoba došlo je na Grahovu 1836. godine, kada je osmanska vojska porazila crnogorsku. Njegoš je nastavio da pomaže Grahovljane tako da je Ali-paša na kraju pristao da se mirnim putem riješi ovaj spor. Na Grahovu su se sastali vladika i Ali-paša. Sporazum o miru postignut je 20. oktobra 1838. Po ovom sporazumu, Grahovo je ostalo u sastavu Osmanskog carstva, ali su stanovništvu date povlastice i garantovana im je bezbjednost i imovina. Konačan sporazum o razgraničenju Crne Gore i Osmanskog carstva prema Hercegovini, potpisan je 24. septembra 1842. godine u Dubrovniku.
 
Razvijajući jaku propagandu među brđanskim i hercegovačkim plemenima, vladika Petar II je imao namjeru da ujedini pravoslavno stanovništvo u borbi protiv Osmanlija. Jedan od najopasnijih neprijatelja takvim vladičinim planovima bio je Smail-aga Čengić. Zbog toga je vladika u toku 1840. godine, pozivao tri puta drobnjačke i moračke glavare da se dogovore o načinu kako da ubiju Smail-agu. Jedna četa Drobnjaka napala je 23. septembra na logor Smail-age na Mljetičku. Poslije kratke borbe, Smail-aga je ubijen.
 
Mnogo više problema Njegoš je imao sa osmanskim upravnicima iz Skadra, a naročito sa Osman-pašom Skopljakom, koji je postao skadarski paša 1843. godine. Osman-paša je tokom 1846. godine, dok je Njegoš boravio u Austriji, organizovao pobunu u Crmničkoj nahiji. Pobuna je ugušena 1847. godine, a vođe pobune su nešto kasnije uhvaćeni i likvidirani. Osman-paša je podmićivao Kuče, Vasojeviće, Bjelopavliće i Pipere i tako na direktan način uticao da se u ovim plemenima formira i održava jaka turkofilska politička struja, koja је bila brana integraciji ovih plemena u crnogorsko državno tkivo.
 
Vladika Petar II Petrović Njegoš umro je od tuberkuloze, 31. oktobra 1851. godine, upravo u vrijeme najtragičnije za Crnu Goru, kada se Omer-paša Latas pripremao da je napadne. Sahranjen je najprije u Cetinjskom manastiru, a zatim su njegovi zemni ostaci prenijeti u kapelu na Lovćenu, koju je podigao 1845. godine.
 
Njegoš i Rusija
 
Njegoš se u Rusiji zavladičio 1833. godine. U Rusiji je posvećen (hirotonisan) za mitropolita.
 
 U vrijeme Njegoševa boravka u Rusiji, predsjednik Senata, Ivan Vukotić i viceprezident, Matej Vučićević, uspostavili su vezu s nezadovoljnim glavarima u namjeri da preuzmu vlast. Po dolasku, Petar II је obojicu protjerao iz zemlje. Kada je 1836. godine izbila glad u Crnoj Gori, ispoljeno je nezadovoljstvo i njegovom vladavinom. Zbog intriga koje su oko Petra II kružile, ruska vlada je obrazovala specijalnu komisiju na čelu sa konzulom Jeremijom Gagićem, da ispita osnovanost ovog nezadovoljstva. Istraga se za Petra II Petrovića Njegoša povoljno završila. Teške unutrašnje i spoljašnje okolnosti uslovile su njegov drugi odlazak u Rusiju 1837. godine. I ovom prilikom u Petrogradu je dobro primljen. Prihvaćeno je da se Crnoj Gori, radi jačanja državne vlasti, ubuduće daje subvencija od 80.000 rubalja u asignacijama. Pomoć Crnoj Gori je uvećana sa hiljadu na devet hiljada dukata. S Njegošem je iz Rusije u Crnu Goru doputovao potpukovnik Jakov Ozereckovski, da za cara lično prikupi obavještenja o Crnoj Gori, potom da pruži korisne savjete vladici i da razmotri sve optužbe na njegov račun. Nakon Ozereckovskog, u Crnoj Gori su boravili ruski emisari, rudarski oficir Jegor Kovaljevski i oficir Čevkin.
 
Njegoš i Austrija
 
U odnosima između Crne Gore i Austrije, tokom Njegoševe vladavine, glavni predmet nesporazuma je bila nedefinisana granica između ove dvije zemlje, kao i pitanje statusa i vlasništva nad manastirima Maine i Stanjevići, koji su se nalazili na austrijskoj teritoriji, ali su bili u vlasništvu crnogorskih mitropolita. Pošto su odnosi između Crne Gore i Austrije zbog ovih pitanja bili zaoštreni, Austrija je predložila vladici razgraničenje u pograničnim spornim krajevima. U noti koju je bečka vlada poslala Njegošu i Senatu, Crna Gora se tretira kao nezavisna država sa kojom je nužno uspostaviti korektne odnose u obostranom interesu. Vladika, u početku, nije htio pristati na razgraničenje kakvo je predlagala Austrija. On je zahtijevao da Austrija prethodno prizna crnogorsko pravo na Stanjeviće i Podmaine, ali ova nije htjela na to pristati. Njoj je bilo naročito stalo do toga da konačno istisne Crnogorce iz Primorja, prijeteći da će im, ako na to ne pristanu, zabraniti Pazar u Kotoru i prekratiti svaku trgovačku vezu Crne Gore i Boke. Vladika je na kraju bio prinuđen da pregovara sa Austrijom o razgraničenju. Prethodno je prodao Austriji manastir Maine 1837. godine, a tokom povlačenja granice između Crne Gore i Austrije, prodao je i manastir Stanjeviće 1839. godine. Za oba manastira Njegoš je dobio 35.000 talira. Sporazum o konačnom razgraničenju je potpisan 1841. godine uz rusku arbitražu, pošto je posao na razgraničenju nekoliko puta prekidan, a bilo je i oružanih sukoba.
 
Njegoševa štamparija i prve škole u Crnoj Gori
 
Njegoš se već na početku svoje vladavine odlučio da radi na unapređivanju prosvjetnih prilika u Crnoj Gori. Od novčane pomoći koju je dobio u Rusiji, godine 1833, vladika je kupio štampariju i nabavio veliki broj knjiga za crkvene potrebe, kao i za ličnu biblioteku.
 
 Prvu svjetovnu školu u Crnoj Gori, Njegoš je otvorio 1834. godine na Cetinju. Škola je radila u Cetinjskom manastiru.
 
 U novoosnovanoj štampariji publikovan je prvi crnogorski godišnjak i časopis Grlica (1835–1839). U ovoj štampariji Njegoš je štampao svoja djela: Lijek jarosti turske, Pustinjak cetinjski (1835), Oda stupljenija na presto Ferdinanda I imperatora austriskoga i kralja madžarskoga i pr. i pr. i pr.; kao i Trebnik (1837); djela Dimitrija Milakovića: Srbska gramatika – sastavljena za crnogorsku mladež i Srbski bukvar; djelo: Preprava za istoriju sveta, Augusta Ludviga Šlecera; Dika crnogorska, Sime Milutinovića Sarajlije; Narodne srpske poslovice i druge različne, kao one u običaj uzete riječi, Vuka Stefanovića Karadžića.
 
 Njegoševo stvaralaštvo     
 
Petar II Petrović Njegoš spadao je u najobrazovanije vladare i državnike svoga vremena. U originalu je čitao Volterova djela, Igoa, Bifonovu Prirodnu istoriju i Puškina. Održavao je veze sa poznatim književnicima svoga doba: Vukom Karadžićem, Ivanom Mažuranićem, Stankom Vrazom, Petrom Preradovićem, Ljudevitom Gajom i drugima. Savremenici ističu da je Njegoš odlično vladao ruskim, francuskim i italijanskim i koristio se njemačkim jezikom. Petar II Petrović Njegoš je u svojoj ličnosti sjedinio pravoslavnog mitropolita, državnika, pjesnika i filozofa.
 
Poezijom se bavio od svoje 14 godine. Prve pjesme napisao je pod uticajem epske narodne poezije koja je ostavila snažan trag na njegovo cjelokupno stvaralaštvo. Među prvim sastavima je šaljiva pjesma o nekim ćeklićkim svatovima. U Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj, Sima Milutinović je 1833. godine, objavio pet Njegoševih junačkih pjesama. Godine 1834. Njegoš je štampao i prvu zbirku od deset pjesama. Među njima se ističu pjesme: Zarobljeni Crnogorac i Crnogorac k svemogućem Bogu. Iste godine je izdao četiri junačke pjesme: Pjesma za Vida i Mirčetu, Vuk prijatelj ovčji, Udarac na Martiniće i Lijek jarosti turske. Njegoš je napisao blizu osamdeset lirskih i epskih pjesama. Najveći broj objavljen je za života.  
    
Četrdesetih godina, Njegoševo stvaralaštvo prelazi u višu fazu. Opaža se nov kvalitet u iskazu, duhu, misli i jeziku. Nove poetske strukture pokazuju da je Njegoš ovladao najvišim formama stvaralaštva. Iz takve inspirucije 1844. godine rođena je pjesma Misao. Ova pjesma je neka vrsta prologomene za poznati spjev Luča mikrokozma. Ključne ideje, kao i motiv Luče, nalaze se ovdje u nešto manje razvijenoj formi.
 
Njegoševo najzrelije filozofsko djelo je Luča mikrokozma koju je posvetio svom učitelju, Simu Milutinoviću Sarajliji. Djelo je štampano 1845. godine u Beogradu. Naziv djela je simboličan. Luča označava: duh, ideju, česticu duhovnog ognja u čovjeku. Predstavlja umjetnički oblikovanu verziju čovjekova života u preegzistenciji u novoplatoničarskom smislu. Opisuje se stanje prije stvaranja svijeta, zatim stvaralačke sile koje su sudjelovale u procesu organizovanja i stvaranja. Ukazuje se zatim na cilj stvaranja i pravila svjetskog poretka. Luča mikrokozma je jedna kompletna kosmogonija i teogonija u značajnoj mjeri srodna antičkim djelima koja su pokušala da odgonetnu tajnu stvaranja i smisao čovjekove egzistencije na zemlji.
 
U Luči je došlo do najvećeg pjesničkog izraza sve bogatstvo Njegoševe misli i njegova unutrašnja potreba da pruži odgovor na složene probleme egzistencije. Da bi izrazio svoje osnovne zamisli o: čovjeku, svijetu, Bogu, besmrtnosti, vasioni, prvom uzroku, zakonima prirode, Njegoš se poslužio religiozno-mitološkom fabulom. No, dublje poznavanje teorijskih osnova Luče mikrokozma upućuje na pretpostavku da je fabula spjeva u funkciji pjesnikovog izrazitog zanimanja za filozofsko-metafizičke probleme, za konkretne odredbe svjetskoga bića kao što su: duh, materija, svjetlost, priroda, supstancija, kretanje, atomi, prostor, vrijeme, vječnost, kosmos, haos, beskrajnost, konačnost, uzročnost, svrha, nužnost, slučajnost, proces... Te odredbe uključio je u svoj generalni pogled na svijet. Spjev nastoji da odgovori na brojna antropološka, ontološka, religiozna i metafizička pitanja. Ovdje se mogu pratiti uticaji: Hesioda, Vergilija, Dantea, Šekspira, Bajrona, Lesinga, Klopštoka, Miltona, Getea, Lamartina, Biblije i dr.
 
Tokom boravka u Beču 1846. i 1847. godine, Njegoš je u štampariji jermenskog monaškog reda Mehitarista objavio svoje najveće i najznačajnije književno djelo Gorski vijenac (1847). Po mnogim autorima, ovo je i najveće djelo jugoslovenske literature. Formalni predmet Gorskog vijenca je „istraga poturica", istorijski događaj u Crnoj Gori s početka XVIII vijeka. Ali stvarni predmet spjeva je „borba neprestana". Riječ je o sukobu ljudi, naroda, civilizacija, njihovih ideja i pogleda, suprotstavljenosti različitih filozofskih i religioznih pravaca i shvatanja svijeta. Gorski vijenac je politička drama čiji je glavni predmet sloboda i oslobođenje naroda, po čemu zauzima izuzetno mjesto u patriotskoj literaturi. Služio je kao nadahnuće mnogim generacijama za književni i umjetnički čin. Podlogu Gorskog vijenca čine epska narodna svijest i etika, uticaj eminentnih djela svjetske literature i povezanost sa mnogobrojnim filozofskim uticajima toga vremena. U Gorskom vijencu je sadržana gotovo sva prošlost crnogorskog naroda, njegov moral, kultura, iskustvo, psihologija, tradicija, politička i društvena misao. Ali to je ujedno i djelo u kome je jasno naglašena jugoslovenska ideja. Stoga Gorski vijenac izražava univerzalne vrijednosti bliske svim našim narodima. U kulturnoj tradiciji jugoslovenskih naroda ni za jedno djelo ne postoji tako snažno interesovanje kao za Gorski vijenac.
 
Pored ovih djela napisao je Svobodijadu, Kulu Đurišića i Čardak Aleksića, a objavio je i zbirku narodnih pjesama Ogledalo srpsko. Posljednje djelo koje je Njegoš napisao je Lažni car Šćepan Mali, objavljeno u Trstu 1851. godine. Njegoševo djelo „Slobodijada“ objavio je u Zemunu, 1854. godine, nakon Njegoševe smrti, Ljubomir Nenadović.



Izvori:
Istorijski leksikon Crne Gore / [autori Šerbo Rastoder ... et al.]. – Knj. 5: Per-Ž, Podgorica : Daily Press, 2006, str. 999-1002.
Tomović, Slobodan: U povodu 175 godina Njegoševa rođenja, Susreti: revija Matice iseljenika Crne Gore, god. IX, br. 100 (januar 1989), str. 28.